Kao da je bilo juče: Hrvatski pisci gluvi za muke srpskih kolega

"Zagreb je ćutao! Zagreb, odnosno tadanji predstavnici i političari, imaju prema nama Srbijancima pod okupacijom jednu neoprostivu pogrešku i bolnu uspomenu. Dok su uspeli da iz Bosne, Hercegovine, Vojvodine i Dalmacije svu inteligenciju, osobito umetnike i književnike, izvuku iz vojske i okupe u Zagrebu, što je za svaku pohvalu, dotle za nas pod okupacijom nije bio nijedan gest, pokret, a kamoli pokušaj da se ispod vešala izvučemo i tamo, u kulturnoj sredini, duhom odahnemo. Kazalište je ćutalo. Društvo hrvatskih književnika i umetnika je ćutalo. Nije bilo tada u pitanju kritičko merilo, da li su naša dela umetnička potrebna da se predstavljaju i izdaju, nego bi to bio tada jedan zgodan izgovor pred austrijskim vlastima da se mi pomognemo. Sa koliko smo mi nestrpljenja očekivali skupljanje narodnog dara (Ivanu) Vojnoviću tada, tvrdo uvereni da će od te sume sigurno biti doturena izvesna svota nama, da se podeli inteligenciji, porodicama književnika i umetnika, koje su najviše zato i gladovale."

(Borisav Stanković u dnevniku "Pod okupacijom" 1929)