Utorak 07.06.2011.
07:00
Vesti

Rad do smrti (3): Kad primim koverat, rasplačem se

Radenko Milovanović iz sela Poljanice kod Ljiga ima 70 godina, a dvadeset godina je redovno uplaćivao za sebe i svoju suprugu Koviljku svaka tri meseca u proseku 40.000 dinara u državni penzioni fond. Oboje sada dobijaju po 8.000 mesečno.


- Primorani smo da i sada radimo teške poslove da bismo preživeli. Obrađujemo zemlju, baštu, gajimo stoku, ja dva puta nedeljno prodajem sir, kajmak i rakiju na nekoj od beogradskih pijaca. Imam traktor, pa nadničim na tuđim imanjima kada me pozovu, a zovu me sve ređe jer sam star. Kod lekara supruga i ja idemo retko i to samo kada je nešto hitno i jako opasno. Život je nikakav za seljaka, ko je na nogama, taj se snađe jer može da radi, a ko je na selu bolestan, može samo da čeka da umre - veli Radenko.

Radovan Marković iz sela Trudelj na planini Rudnik živi sam na svom imanju. Supruga Darinka mu je umrla ove godine, sinovi se zaposlili u Milanovcu i Beogradu, a on već gazi 78. godinu.

Rad do smrti

 

- Penzioneri u emigraciji

 

- Infarkt na radnom mestu

- Dok sam bio mlađi, radio sam i kao poljoprivrednik i kao građevinski radnik. Izdale su me i noge i ruke. Od težačke penzije ne mogu da živim i preživim, da mi nije sinova koji pomognu koliko mogu, ne znam šta bih. Imam tri krave koje muzem, pored kuće sam napravio plastenik za povrće, a imam i veliki šljivik, pa mi komšije pomognu da ispečem rakiju koju prodam. A zimi kad sneg zaveje planinu, putevi na Rudniku su loši, autobus do Gornjeg Milanovca vozi jednom dnevno, tako da i ne pomišljam da odem kod lekara - kaže Radovan.

Milena Ristić, živi sama na svom imanju između sela Liplje i Moravci, nadomak Ibarske magistrale. Nikada se nije udavala, nadničila je na svom i tuđim seoskim imanjima, njen pokojni otac Života je sa porezom uplaćivao i za nju dažbine za penziono i invalidsko osiguranje, pa može da se pohvali da je penzioner.

- Imam 71 godinu i nemoćna sam. Kad primim penziju, ja se rasplačem. Potrošim je na kupovinu drva, ulja, šećera i brašna, platim struju...
 

Radnik bez staža

Dragiša Stojanović se rodio i odrastao na Umci, mestu nadomak Beograda. Po zanimanju je metalo-strugar, radio je u desetak firmi, ali je iako ima 60 godina godinama je nezaposlen!


- Kada je preduzeće za trikotažu Zelengora otišlo pod stečaj, ponadao sam se da ću moći da živim od poljoprivrede. Obrađivao sam baštu, iznosio proizvode na zelenu pijacu, ali nisam mogao da preživim od nakupaca. Sada nadničim, kopam kanale, bunare i septičke jame, kosim, sakupljam sekundarne sirovine... Nalazio sam posao kod privatnika, radio sve i svašta, ali je plata kasnila, bio sam neprijavljen i posle tri meseca bih dobijao otkaz. Sada sam u nebranom grožđu, niko u šezdesetoj godini neće da me zaposli, pa ću još pet godina morati da čekam da dobijem starosnu penziju - kaže Dragiša.

2024 © - Vesti online